O Sakramentu Sv. Reda Katekizam Katoličke Crkve govori:

1536 Sveti Red je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremenâ nastavlja poslanje sto ga je Krist povjerio apostolima: to je dakle sakrament apostolske sluzbe. Ima tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i djakonat. [O ustanovljenju od Krista i o apostolskoj sluzbi v. broj 871 i sl. Ovdje se govori samo o sakramentalnom putu kojim se ta sluzba prenosi.]

1. Zasto ime Sakrament Reda?

1537 Rijec Red, u rimskoj starini, oznacavala je tijela (drustva) ustrojena u gradjanskom smislu, osobito tijelo onih koji vladaju. Ordinatio znaci ukljucivanje u neki ordo. U Crkvi ima uspostavljenih tijela koje Predaja, ne bez oslonca na Sveto pismo,naziva od najdrevnijih vremena taxeis (u grckom), ordines (u latinskom): tako liturgija govori o ordo episcoporum (biskupski red), o ordo presbyterorum (prezbiterski red), o ordo diaconorum (djakonski red). I neke druge skupine dobivaju naziv ordo: katekumeni, djevice, supruznici, udovice…

1538 Ukljucivanje u neko od tih crkvenih tijela vrsilo se obredom zvanim ordinatio, vjerskim i liturgijskim cinom koji je bio posveta, blagoslov ili sakrament. Danas je rijec ordinatio [redjenje] pridrzana sakramentalnom cinu koji ukljucuje u red biskupa, prezbitera i djakona, i koji je vise nego jednostavni izbor, imenovanje, delegacija ili postavljanje sa strane zajednice, jer podjeljuje dar Duha Svetoga koji omogucava vrsenje “svete vlasti” (sacra potestas), a ta vlast moze dolaziti samo od Krista, preko njegove Crkve. Redjenje se zove i consecratio jer se radi o odredjenom odvajanju i uvodjenju u sluzbu (investitura) sa strane samoga Krista, za njegovu Crkvu. Biskupovo polaganje ruku, zajedno s posvetnom molitvom, vidljivi je znak toga posvecenja.

1. Sakrament Reda u naumu spasenja

SVECENISTVO STAROG ZAVJETA

1539 Izabrani je narod Bog ustanovio kao “kraljevstvo svecenikâ, narod svet” (Izl 19,6). Ali unutar izraelskog naroda Bog je izabrao jedno od dvanaest plemena, Levijevo pleme, odvajajuci ga za bogostovnu sluzbu; sam Bog je njegova bastina. Poceci starozavjetnog svecenistva posveceni su posebnim obredom. Njime su svecenici “postavljeni za ljude u odnosu prema Bogu, da prinose darove i zrtve za grijehe”.

1540 Iako je ustanovljeno za navijestanje Bozje rijeci i za uspostavljanje zajednistva s Bogom po zrtavama i molitvama, to svecenistvo ipak nije bilo sposobno ostvariti spasenje jer je moralo neprekid.o prinositi zrtve i nije moglo dovesti do konacnog posvecenja, koje ce samo Kristova zrtva ostvariti.

1541 Crkvena liturgija ipak vidi u Aronovu svecenistvu i u levitskoj sluzbi, kao i u uspostavi sedamdesetorice muzeva, sliku novozavjetnog svecenistva. Tako Crkva, u latinskom obredu, u posvetnoj molitvi kod biskupskog redjenja moli: “Boze i Oce Gospodina nasega Isusa Krista, Oce milosrdja i Boze svake utjehe, koji u visinama stanujes a nizine motris; ti sve znades prije no sto se dogodi; ti si milosnom Rijecju svojom u Crkvi pravila usadio; od iskona si rod pravednika predodredio da bude od Abrahama; prvake si i svecenike postavljao i svetista svoja nisi ostavio bez sluzbe, od pocetka se svijeta proslavljas u onima koje odabires”. 1542 U redjenju prezbitera Crkva moli: “Tako su se i u Starome zavjetu razvijali stupnjevi svecenstva i sluzbe levita u iscekivanju novog otajstva: na celo narodu postavio si velike svecenike da ga vode, a druge si ljude odabrao da im pomazu i imaju udjela u njihovoj sluzbi. Ti si prenio Mojsijev duh sedamdesetorici ljudi punih mudrosti da bi on sam, uz njihovu pomoc, lakse upravljao brojnim narodom za vrijeme putovanja kroz pustinju. Aronovim si sinovima predao izobilje Oceve punine: da bude dosta svecenika za prinosenje spasonosnih zrtava i obavljanje ostalih sluzbi”. 1543 A u posvetnoj molitvi redjenja djakona Crkva ispovijeda: “Odredio si da za vrsenje svete sluzbe vojuju sluzbenici rasporedjeni u tri stupnja. U Starom zavjetu ti si izabrao Levijeve sinove da vrse sluzbu u svetom satoru i zauvijek posjeduju dio koji im je pripao: bastina vjecnog blagoslova”.

JEDINO KRISTOVO SVECENISTO

1544 Sve slike starozavjetnog svecenistva ispunile su se u Isusu Kristu, koji je jedini “Posrednik izmedju Boga i ljudi” (1 Tim 2,5). Melkisedeka, “svecenika Boga Svevisnjega” (Post 14,18), krscanska predaja smatra praslikom svecenistva Krista, jedinog “velikog svecenika po redu Melkisedekovu” (Heb 5,10; 6,20), “svetog, neduznog, neokaljanog” (Heb 7,26), koji “jednim uistinu prinosom zasvagda usavrsi posvecene” (Heb 10,14), tj. svojom jedinom zrtvom na krizu.

1545 Kristova je otkupiteljska zrtva jedna jedina, i izvrsena jednom zauvijek. Pa ipak ona postaje prisutna u euharistijskoj zrtvi Crkve. Isto je i s jedinim svecenistvom Isusa Krista: ono se po ministerijalnom svecenistvu uprisutnjuje a da se pri tom ne umanjuje jedinstvenost Kristova svecenistva. “Naime, samo je Krist pravi svecenik, drugi su samo njegovi sluzbenici”.

DVOJAKO SUDIONISTVO U JEDINSTVENOM KRISTOVU SVECENISTVU

1546 Krist, veliki svecenik i jedini posrednik, ucinio je Crkvu “kraljevstvom i svecenicima Bogu i Ocu svojemu” (Otk 1,6). Cjelokupna je zajednica vjernika, kao takva, svecenicka. Vjernici, svatko prema svome pozivu, vrse svoje svecenistvo sudjelovanjem u Kristovu svecenickom, prorockom i kraljevskom poslanju. Vjernici su po sakramentima krstenja i potvrde “posveceni da budu (…) sveto svecenstvo”.

1547 Ministerijalno ili hijerarhijsko svecenistvo biskupa i prezbitera i opce svecenistvo svih vjernika, iako “i jedno i drugo, svako na svoj nacin, imaju dio u Kristovu svecenistvu”, ipak se izmedju sebe bitno razlikuju, iako su “u medjusobnom odnosu”. U kojem smislu? Dok se opce svecenistvo vjernika ostvaruje kroz razvijanje krsne milosti, zivot vjere, nade i ljubavi, zivot po Duhu, ministerijalno je svecenistvo u sluzbi opcega svecenistva, i u vezi je s razvijanjem krsne milosti svih krscana. Ono je jedno od sredstava kojima Krist nastavlja izgradjivati i voditi svoju Crkvu. To je razlog da se ono prenosi posebnim sakramentom, sakramentom Reda.

U OSOBI KRISTA – GLAVE

1548 U crkvenoj sluzbi zaredjenog sluzbenika sam Krist je nazocan svojoj Crkvi kao Glava svoga tijela, Pastir svoga stada, Veliki svecenik otkupiteljske zrtve, Ucitelj Istine. To Crkva izrazava kad kaze da svecenik snagom sakramenta reda djeluje in persona Christi Capitis (u osobi Krista-glave): Isti je svecenik, Isus Krist, koga zamjenjuje njegov sluzbenik. Ako je ovaj, po svojem svecenickom posvecenju koje je primio, postao doista slican vrhovnom sveceniku, ima vlast djelovati snagom samoga Krista kojega predstavlja (virtute ac persona ipsius Christi).

Krist je izvor svakog svecenistva: jer svecenik Starog zakona bio je slika Isusa Krista, a svecenik Novog zavjeta djeluje u Kristovoj osobi. 1549 Po sluzbi reda, osobito biskupâ i prezbitera, postaje vidljiva nazocnost Krista kao Glave Crkve u zajednici vjernika. Prema lijepoj izreci sv. Ignacija Antiohijskog, biskup je typos tou Patros, ziva slika Boga Oca.

1550 Ta Kristova nazocnost u sluzbeniku ne smije se shvatiti tako kao da bi on po njoj bio zasticen od svih ljudskih slabosti, od duha gospodovanja, od pogresaka, cak i od grijeha. Snaga Duha Svetoga ne jamci na isti nacin za sve cine sluzbenika. Dok je u sakramentalnim cinima to jamstvo dano tako da cak ni grijeh sluzbenika ne moze zaprijeciti ucinke milosti, postoje mnogi drugi cini u kojima ljudski biljeg sluzbenika ostavlja tragove koji nisu uvijek znak vjernosti evandjelju i koji prema tome mogu stetiti apostolskoj plodnosti Crkve.

1551 To svecenistvo jest ministerijalno. “A ona duznost koju je Gospodin povjerio pastirima svoga naroda pravo je sluzenje”. Potpuno je usmjereno prema Kristu i prema ljudima. Potpuno ovisi o Kristu i o njegovu jedinom svecenistvu i ustanovljeno je na korist ljudima i crkvenoj zajednici. Sakrament reda podjeljuje “svetu vlast”, koja nije drugo doli Kristova vlast. Vrsenje te vlasti mora se dakle ravnati prema uzoru Krista koji je iz ljubavi postao posljednji i sluga svima. “Gospodin je jasno rekao da je skrb za njegovo stado mjerilo ljubavi prema njemu”.

“… U IME SVE CRKVE”

1552 Ministerijalno svecenistvo nema samo zadacu da zastupa Krista – Glavu Crkve – pred zajednicom vjernika; ono i djeluje u ime citave Crkve kad upravlja Bogu molitvu Crkve, a osobito kad prinosi euharistijsku zrtvu.

1553 Izraz “u ime sve Crkve” ne znaci da su svecenici izaslanici zajednice. Molitva i prinos Crkve nerazdvojivi su od molitve i prinosa Krista, njezine Glave. To je uvijek Kristova sluzba u njegovoj Crkvi i po njoj. Cijela Crkva, Tijelo Kristovo, moli i prinosi se “po Kristu, s Kristom i u Kristu”, u jedinstvu Duha Svetoga, Bogu Ocu. Cijelo tijelo, caput et membra (glava i udovi), moli i prinosi se; zato oni koji, u Tijelu, vrse posebnu sluzbu, nazivaju se sluzbenicima ne samo Krista nego i Crkve. Upravo stoga sto ministerijalno svecenistvo predstavlja Krista, ono moze predstavljati Crkvu.

III. Tri stupnja sakramenta Reda

1554 “Tako crkvenu od Boga ustanovljenu sluzbu vrse u raznim redovima oni koji se vec u starini zovu biskupima, prezbiterima, djakonima”. Katolicki nauk, izrazen kroz liturgiju, kroz Uciteljstvo i trajnu praksu Crkve priznaje da postoje dva stupnja ministerijalnog sudjelovanja u Kristovu svecenistvu: biskupstvo i prezbiterat. Djakonat je njima na pomoc i sluzenje. Zato izraz sacerdos u sadasnjoj praksi oznacava biskupe i prezbitere, a ne i djakone. Medjutim, katolicki nauk uci da se stupnjevi sudjelovanja u svecenistvu (biskupstvo i prezbiterijat) kao i stupanj sluzenja (djakonat) podjeljuju sakramentalnim cinom zvanim “redjenje” tj. sakramentom Reda: “Neka svi postuju djakone kao Isusa Krista, a tako i biskupa, koji je slika Oca, te prezbitere kao Bozje vijece i kao zbor apostola: bez njih nema Crkve”.

BISKUPSKO REDJENJE – PUNINA SAKRAMENTA REDA

1555 “Izmedju razlicitih onih sluzba koje se od prvih vremena vrse u Crkvi, prema svjedocanstvu Predaje, prvo mjesto ima sluzba onih koji, postavljeni za biskupe, po neprekinutom nasljedstvu imaju mladice od apostolskog sjemena”.

1556 Da ispune tako uzviseno poslanje, “apostole je Krist obdario posebnim izljevom Duha Svetoga koji je sisao na njih, a sami su polaganjem ruku predali svojim pomocnicima duhovni dar, koji je sve do nas dosao u biskupskom posvecenju”.

1557 Drugi vatikanski sabor pak uci “da se biskupskim posvecenjem dijeli punina sakramenta Reda, koju liturgijski obicaj Crkve i glas svetih Otaca zove najvisim svecenistvom, vrhuncem [“Summa”] svete sluzbe”.

1558 “Biskupsko posvecenje daje sa sluzbom posvecivanja takodjer sluzbe poucavanja i vladanja (…) Jer se polaganjem ruku i rijecima posvecenja daje milost Duha Svetoga i utiskuje se biljeg, tako da biskupi na odlican i vidljiv nacin imaju ulogu samoga Krista Ucitelja, Pastira i Svecenika, i rade u njegovo ime (in Eius persona agant).” “Biskupi su prema tome, po Duhu Svetomu koji im je dan, postali pravi i autenticni ucitelji vjere, svecenici i pastiri”.

1559 “Clanom biskupskoga zbora postaje se po sakramentalnom posvecenju i po hijerarhijskom zajednistvu s Glavom i clanovima Kolegija”. Na znacaj i kolegijalnu narav biskupskog reda upucuje i stari obicaj da vise biskupa sudjeluje u posveti novog biskupa. Danas se za zakonito redjenje biskupa trazi poseban pristanak Rimskog biskupa kao vrhovne vidljive veze zajednistva pojedinacnih Crkava u jednoj Crkvi i kao jamstvu njihove slobode.

1560 Svaki biskup, kao Kristov namjesnik, ima pastirsku brigu za partikularnu Crkvu koja mu je povjerena, ali istodobno kolegijalno sa svom svojom bracom u biskupstvu ima brigu za sve Crkve: “Iako je pojedi-ni biskup pastir samo onog dijela stada koje mu je povjereno, ipak kao zakoniti nasljednik apostola, po bozanskoj ustanovi, suodgovoran je za apostolsko poslanje opce Crkve”.

1561 Iz svega sto je receno vidi se zasto euharistija koju slavi biskup ima sasvim posebno znacenje kao znak Crkve okupljene oko oltara pod predsjedanjem onoga koji vidljivo predstavlja Krista, Dobroga Pastira i Glavu Crkve.

REDJENJE PREZBITERA – BISKUPOVIH SURADNIKA

1562 “Krist, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet, ucinio je preko svojih apostola dionicima svoga posvecenja i poslanstva njihove naslje-dnike, to jest biskupe, koji su zakonito povjerili, u razlicnom stupnju, duznost svoje sluzbe razlicitim osobama u Crkvi.” “Zadatak njihove sluzbe predan je u nizem stupnju prezbiterima: oni su uspostavljeni u red prezbitera da bi bili suradnici biskupskog reda, kako bi se pravilno izvrsavalo apostolsko poslanje povjereno od Krista.”

1563 “Sluzba prezbitera, jer je usko povezana s biskupskim redom, sudjeluje u vlasti kojom sam Krist svoje Tijelo izgradjuje, posvecuje i upravlja. Zato svecenistvo prezbitera pretpostavlja sakramente krscanske inicijacije, no ipak se podjeljuje onim posebnim sakramentom kojim se prezbiteri pomazanjem Duha Svetoga obiljezuju posebnim biljegom i tako se suoblicuju s Kristom svecenikom da mogu djelovati u ime Krista koji je Glava Crkve”.

1564 “Premda prezbiteri nemaju vrhunac svecenistva i u vrsenju svoje vlasti ovise o biskupima, ipak su s njima zdruzeni svecenickom cascu i posvecuju se po sakramentu Reda, na sliku Krista, vrhovnog i vjecnog Svecenika, da propovijedaju evandjelje, da budu pastiri vjernika i da vrse sluzbu Bozju kao pravi svecenici Novoga zavjeta”.

1565 Snagom sakramenta reda prezbiteri sudjeluju u opcem poslanju sto ga je Krist povjerio apostolima. “Duhovni dar koji su primili na redjenju ne pripravlja ih za neko ograniceno i usko poslanje, nego za najvise i opce poslanje `sve do nakraj zemlje'”, “uvijek duhom spremni bilo gdje navijestati evandjelje”.

1566 “Svoju svetu sluzbu najvise vrse u euharistijskom bogosluzju ili sinaksi, gdje radeci kao predstavnici Krista i navjescujuci njegovo otajstvo, sjedinjuju molitve vjernika sa zrtvom njihove Glave, i u zrtvi mise posada-snjuju i namjenjuju sve do Gospodinova dolaska jedinu zrtvu Novoga zavjeta, to jest zrtvu Krista koji se Ocu jedanput prinio kao neporocna zrtva.” Iz te jedine zrtve njihovo sluzenje crpi svu svoju snagu i moc.

1567 “Prezbiteri, mudri suradnici biskupskog reda i njegova pomoc i orudje, pozvani da sluze Bozjem narodu, cine jedan prezbiterij sa svojim biskupom, s razlicitim duznostima. U pojedinim mjesnim zajednicama vjernika cine na neki nacin prisutnim biskupa s kojim su vjerno i velikodusno sjedinjeni i djelomicno preuzimaju njegove sluzbe i brigu i svaki dan ih brizno vrse”.Prezbiteri mogu vrsiti svoju sluzbu jedino u ovisnosti o biskupu i u jedinstvu s njim. Obecanje poslusnosti koje daju biskupu u trenutku redjenja i biskupov poljubac mira na koncu liturgije redjenja oznacavaju da biskup prezbitere smatra svojim suradnicima, svojim sinovima, svojom bracom i prijateljima, da mu oni za uzvrat duguju ljubav i poslusnost.

1568 “Svi prezbiteri, redjenjem ukljuceni u red prezbiterata, medjusobno su povezani najtjesnjim sakramentalnim bratstvom; napose pak oni u jednoj biskupiji, cijoj su sluzbi pod vlastitim biskupom dodijeljeni, sacinjavaju jedan prezbiterij”. Jedinstvo prezbiterija ima liturgijski izrazaj u obicaju da prezbiteri, nakon biskupa, polazu ruke za vrijeme obreda redjenja.

REDJENJE DJAKONA – “ZA SLUZENJE”

1569 “Na nizem stupnju hijerarhije stoje djakoni, na koje se polazu ruke `ne za svecenistvo, nego za sluzenje'”. Na redjenju djakona ruke polaze jedino biskup, oznacujuci tako da je djakon posebno pridruzen biskupu u izvrsavanju svoje “diakonije”.

1570 Djakoni na osobit nacin sudjeluju u Kristovu poslanju i milosti. Sakrament reda utiskuje im biljeg koji se ne moze izbrisati i koji ih suoblicuje s Kristom koji je postao “djakon”, tj. posluzitelj svih. Izmedju ostaloga duznost je djakona pomagati biskupu i prezbiterima u slavljenju bozanskih otajstava, osobito euharistije, dijeliti euharistiju, prisustvovati zenidbi i blagoslivljati je, navijestati evandjelje i propovijedati, voditi sprovode i posvetiti se razlicitim sluzbama krscanske ljubavi.

1571 Poslije Drugog vatikanskog sabora latinska je Crkva opet uspostavila djakonat “kao poseban i trajan hijerarhijski stupanj”,dok ga je istocna Crkva trajno sacuvala. Trajni djakonat, koji moze biti podijeljen ozenjenim muskarcima, vazno je obogacenje za poslanje Crkve. Zaista je prikladno i korisno da se muzevi koji vrse djakonsku sluzbu u Crkvi, bilo u liturgijskom i pastoralnom zivotu, bilo u socijalnim ili karitativnim djelima, ojacaju “polaganjem ruku, predanim vec od apostolskog vremena, i tjesnje povezu s oltarom da po sakramentalnoj milosti djakonata uspjesnije izvrse svoju sluzbu”.

1. Slavljenje sakramenta

1572 Redjenje biskupa, prezbitera i djakona, s obzirom na vaznost za zivot partikularne Crkve, trazi sudjelovanje sto je moguce veceg broja vjernika. Redjenje ce biti po mogucnosti nedjeljom i u katedrali, sa svecanoscu koja se dolikuje toj okolnosti. Sva tri redjenja, biskupsko, prezbitersko i djakonsko, imaju isti oblik. Mjesto im je u euharistijskoj liturgiji.

1573 Bitni je cin sakramenta Reda, za sva tri stupnja, biskupovo polaganje ruku na glavu redjenika uz posebnu posvetnu molitvu kojom se od Boga trazi izlijevanje Duha Svetoga i njegovih darova prikladnih za sluzbu za koju se kandidat redi. 1574 Kao u svim sakramenatima, i ovdje prate slavlje pridodani obredi. Iako su ti obredi vrlo razliciti u pojedinim liturgijskim predajama, zajednicko im je svojstvo da izrazavaju raznolike vidove sakramentalne milosti. Tako, u latinskom obredu, uvodni obredi – predstavljanje i izbor redjenika, biskupov nagovor, ispitivanje redjenika, litanije svih svetih – potvrdjuju da je izbor kandidata izvrsen prema obicaju Crkve i pripravljaju za svecani cin posvete. Slijede drugi obredi koji izrazavaju i simbolicno dovrsuju netom ispunjeno otajstvo: to su za biskupa i prezbitera pomazanje krizmom sto je znak posebnog pomazanja Duha Svetoga koji njihovu sluzbu cini plodnom; predaja knjige evandjelja, prstena, mitre i pastirskog stapa biskupu u znak njegova apostolskog poslanja da navijesta rijec Bozju, njegove vjernosti Crkvi, Kristovoj zarucnici, njegove sluzbe pastira Kristova stada; prezbiteru pruzanje plitice i kaleza, “dara svetoga naroda”, a on je pozvan da ga prinosi Bogu; pruzanje knjige evandjelja djakonu koji je primio poslanje navijestanja Kristova evandjelja.

1. Tko moze podijeliti ovaj sakrament?

1575 Krist je izabrao apostole i ucinio ih dionicima svoga poslanja i svoje vlasti. Uzdignut o desnu Ocevu, on ne napusta svoga stada vec ga po svetim apostolima trajno stiti i cuva; on jos uvijek upravlja Crkvom po onim istim pastirima koji danas nastavljaju njegovo djelo. Krist dakle “dade” jedne za apostole, druge za pastire. On nastavlja djelovati po biskupima.

1576 Buduci da je sakrament Reda sakrament apostolske sluzbe, duznost je biskupa kao apostolskih nasljednika prenositi “duhovni dar”, “mladice iz apostolskog sjemena”. Biskupi valjano zaredjeni, tj. oni koji su u nizu apostolskog nasljedja, valjano podjeljuju tri stupnja sakramenta reda.

1. Tko moze primiti ovaj sakrament?

1577 “Sveto redjenje valjano prima samo krsteni muskarac”. Gospodin Isus izabrao je muskarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako cinili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u sluzbi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruzeni u svecenistvu, uprisutnjuje i posadasnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato redjenje zena nije moguce.

1578 Nitko nema pravo na primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu sluzbu, nego ga Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Bozjega poziva za sveti red, mora svoju zelju ponizno podloziti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament moze biti primljen samo kao nezasluzen dar.

1579 Svi zaredjeni sluzbenici u latinskoj Crkvi, izuzevsi stalne djakone, izabiru se redovito medju neozenjenim vjernicima muskarcima koji imaju zelju obdrzavati celibat “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i “onome sto se na nj odnosi”, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog zivota kome se posvecuje sluzbenik Crkve; prihvacajuci celibat radosna srca, postaju znak buduceg svijeta.

1580 U istocnim je Crkvama, vec stoljecima, drukcija praksa: dok se biskupi izabiru iskljucivo medju neozenjenima, za prezbitere i djakone mogu se rediti i ozenjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrse sluzbu u svojim zajednicama. Uostalom, istocne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda vise se ne moze zeniti.

VII. Ucinci sakramenta Reda

NEIZBRISIV BILJEG

1581 Sakrament reda posebnom miloscu Duha Svetoga suoblicuje redjenika s Kristom i cini ga Kristovim sredstvom u cilju sluzenja njegovoj Crkvi. Redjenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj sluzbi svecenika, proroka i kralja.

1582 To sudionistvo u Kristovoj sluzbi, kao i kod krstenja i potvrde, podjeljuje se jednom zauvijek. I sakrament reda utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg i ne moze biti ponovljen niti moze biti privremeno podijeljen. 1583 Tko je valjano zaredjen moze, naravno, iz opravdanih razloga, biti lisen obveza i sluzbi vezanih uz redjenje ili mu moze biti zabranjeno da ih vrsi, ali ne moze vise postati laik u pravom smislu te rijeci,jer biljeg utisnut po redjenju ostaje trajno. Poziv i poslanje primljeni na dan redjenja obiljezavaju ga zauvijek. 1584 Buduci da sâm Krist djeluje i ostvaruje spasenje preko zaredjenog sluzbenika, nedostojnost sluzbenika ne prijeci Kristovo djelovanje. Sveti Augustin odlucno veli: Ohola pak prezbitera treba svrstati zajedno s djavlom. Ali Kristov dar nije zbog toga obescascen, ono sto kroz njega protjece ostaje cisto i nepomuceno stize do plodne zemlje (…) Duhovna snaga sakramenta po sebi slici na svjetlost: oni koji njome treba da budu osvijetljeni primaju je u njezinoj cistoci, pa prolazila i kroz prljava sredstva, ona se ne uprlja.

MILOST DUHA SVETOGA

1585 Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suoblicuje redjenika Kristu Sveceniku, Ucitelju i Pastiru, kojemu je postao sluzbenik.

1586 Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (“da snagom Duha ima velikosvecenicku vlast”: molitva posvete biskupa u latinskom obredu): da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u nesebicnoj ljubavi prema svima, osobito prema siromasima, bolesnima i potrebnima. Ta ga milost potice da svima navijesta evandjelje, da bude uzor svome stadu, da ga pretjece na putu posvecivanja poistovjecujuci se u euharistiji s Kristom svecenikom i zrtvom, ne bojeci se poloziti svoj zivot za svoje ovce. Oce, koji poznajes nasa srca, udijeli ovomu svome sluzi kojega si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom svecenistva besprijekorno ti sluzi danju i nocu; neka neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve; neka, snagom duha velikosvecenistva, ima vlast otpustati grijehe po tvojoj zapovijedi; neka dijeli zadatke po tvome nalogu i sve okove razrjesuje vlascu koju si dao apostolima; neka ti omili blagoscu i cistim srcem, prinoseci ti miomiris, po Sinu tvome, Isusu Kristu… 1587 U bizantskom obredu, duhovni dar koji podjeljuje prezbitersko redjenje izrice se ovom molitvom. Biskup polazuci ruke izmedju ostaloga govori: Gospodine, ispuni darom Duha Svetoga ovoga koga si se udostojao uzdici na stupanj svecenistva da bude dostojan besprijekorno stajati pred tvojim oltarom, navjescivati evandjelje tvoga kraljevstva, vrsiti sluzbu tvoje istinite rijeci, prinositi ti darove i duhovne zrtve, obnavljati tvoj narod kupelju preporodjenja; tako da i on podje ususret nasem velikom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vrsenje sluzbe svoga reda. 1588 Djakoni, “ojacani sakramentalnom miloscu, sluze Bozjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svecenstvom u sluzbi liturgije”.

1589 Crkveni su naucitelji pred velicinom svecenicke milosti i sluzbe osjecali hitnim poziv na obracenje, da bi njihov zivot u svemu odgovarao Onome u ciju eh je sluzbu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, jos kao mlad prezbiter, pise: Treba ocistiti sebe prije nego se pocne cistiti druge; treba biti poucen da bi se moglo poucavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, pribliziti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvecen da bi se druge posvecivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam ciji smo sluzbenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Bozju velicinu i covjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svecenik?] Branitelj istine, uzdize se s andjelima, slavi s arkandjelima, uzdize zrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svecenistvu, preobrazava stvorenje, obnavlja [u njema] sliku [Bozju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem sto je tu najvece, on je pobozanstvenjen i on pobozanstvenjuje.

A sveti Arski zupnik kaze: “Svecenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” “Kad bi covjek potpuno shvatio svecenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi” “Svecenistvo je ljubav Isusova srca”.

Ukratko

1590 Sv. Pavao pise svome uceniku Timoteju: “Poradi toga podsjecam te: raspiruj milosni dar Bozji koji je u tebi po polaganju mojih ruku.” (2 Tim 1,6) i “Tezi li tko za nadglednistvom, casnu sluzbu zeli” (1 Tim 3,1). Titu kaze: “Poradi toga ostavih te na Kreti da uredis preostalo te po gradovima postavis starjesine kako sam ti ja odredio” (Tit 1,5).

1591 Citava je Crkva svecenicki narod. Po krstenju svi vjernici sudjeluju u Kristovu svecenistvu. To se udionistvo naziva “kraljevskim svecenistvom”. Na njegovu temelju i njemu na sluzbu postoji drugo sudjelovanje u Kristovu poslanju, ministerijalno svecenistvo, podijeljeno sakramentom reda; zadaca mu je sluziti zajednici u ime i u osobi Krista Glave.

1592 Ministerijalno svecenistvo bitno se razlikuje od opceg svecenistva vjernika jer ono podjeljuje svetu vlast na sluzbu vjernicima. Zaredjeni sluzbenici vrse svoju sluzbu u narodu Bozjem uceci (munus docendi), slaveci bozanski kult (munus liturgicum) i pastoralno upravljajuci (munus regendi).

1593 Od samog pocetka sluzba reda podjeljivala se i vrsila u tri stupnja: sluzba biskupa, prezbitera i djakona. Sluzbe podijeljene redjenjem nezamjenjive su za organski ustroj Crkve: bez biskupa, prezbiterâ i djakonâ ne moze se govoriti o Crkvi.

1594 Biskup prima puninu sakramenta reda koji ga ukljucuje u biskupski zbor i cini ga vidljivom glavom partikularne Crkve koja mu je povjerena. Biskupi, kao nasljednici apostola i clanovi biskupskog zbora, imaju udio u apostolskoj odgovornosti i u poslanju cijele Crkve pod vlascu pape, nasljednika svetog Petra.

1595 Prezbiteri su pridruzeni biskupima u svecenickom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vrsenju svojih pastoralnih djelatnosti; pozvani su da budu razboriti suradnici biskupâ; oni oko svoga biskupa cine “prezbiterij” koji zajedno s njime nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Od biskupa primaju duznost za pojedinu zupnu zajednicu ili za odredjenu crkvenu sluzbu.

1596 Djakoni su zaredjeni za zadatke sluzenja u Crkvi. Ne primaju ministerijalno svecenistvo, ali im redjenje podjeljuje vazne uloge u sluzbi navijestanja rijeci Bozje, bogosluzja, pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi: te zadatke treba da vrse pod pastirskom vlasti svoga biskupa.

1597 Sakrament reda podjeljuje se polaganjem ruku, nakon cega slijedi svecana posvetna molitva kojom se za redjenika od Boga traze milosti Duha Svetoga potrebne za njegovu sluzbu. Redjenje utiskuje neizbrisiv sakramentalni biljeg.

1598 Crkva podjeljuje sakrament reda samo krstenim muskarcima (viris), cije su sposobnosti za vrsenje sluzbe prikladno utvrdjene. Crkvenoj vlasti pripada odgovornost i pravo nekoga pozvati da primi redove.

1599 U latinskoj Crkvi sakrament reda prezbitera redovito se podjeljuje samo onim kandidatima koji su spremni slobodno prigrliti celibat i koji javno pokazuju volju da ga obdrzavaju iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskome i na sluzenje ljudima.

1600 Djelitelji sakramenta reda u sva tri stupnja jesu biskupi.